David Hume

David Hume (7. svibnja 1711. – 25. kolovoza 1776.), škotski filozof i povjesničar, smatran jednim od najvažnijih figura zapadne filozofije i škotskog prosvjetiteljstva. David Hume pripada onom dijelu novovjekovne filozofije koja se geografski smjestila na britanskom otočju, a teorijski nasuprot europskoj kontinentalnoj filozofiji koja je u to vrijeme bila na vrhuncu u Njemačkoj i Francuskoj. Ta razlika u geografskom području kasnije će utjecati i u načinu filozofiranja uopće, gdje će se razlikovati kontinentalna filozofija koja je smještena u srcu Europe gdje je sustavno proizvedena najbolja filozofija i kultura, te ona filozofija koja se u anglosaksonskom dijelu svijeta zove analitička filozofija, a svoj početak je imala upravo u britanskom empirizmu pod Davidom Humom, Johnom Lockom i Georgom Berekeleyom, a establirala se na početku 20. stoljeća s Bertrandom Russellom i A.J. Ayerom.

Tijekom svojega života, Hume je bio slavniji kao povjesničar nego kao filozof. Njegova ''Povijest Engleske'' u šest svezaka bila je bestseler duboko u devetnaestom stoljeću i standardno djelo o povijesti Engleske mnogo godina, dok su njegova filozofska djela, kojima duguje svoj današnji ugled, bila manje čitana tijekom njegovog života.

Započevši s ''Raspravom o ljudskoj prirodi'' (1739.), Hume je namjeravao stvoriti cjelokupnu naturalističku "znanost o čovjeku" koja proučava psihološki temelj ljudske prirode. U žarkoj opoziciji prema racionalistima koji su mu prethodili, najuočljivije prema Descartesu, zaključio je da vjerovanje radije nego razum upravlja ljudskim ponašanjem, rekavši slavno: "Razum jest, i mora biti rob strastima." Prominentna figura u skeptičkoj filozofskoj tradiciji i snažan empirist, argumentirao je protiv urođenih zamisli, zaključivši umjesto toga da ljudi imaju samo znanje onih stvari s kojima su imali neposredno iskustvo. Stoga dijeli zamjedbe na snažne i žive "utiske" ili neposredne senzacije i slabije "zamisli", koje su umnožene iz utisaka. Razvio je položaj da je mentalno ponašanje upravljano "običajem"; naša je uporaba indukcije, na primjer, opravdana samo našom zamisli "neprestane konjunkcije" uzroka i učinaka. Bez neposrednih utisaka metafizičkoga "Ja", zaključio je da ljudi nemaju stvarni pojam svojeg Ja, samo svežanj osjeta asociranih s "Ja". Hume je zagovarao kompatibilističku teoriju slobodne volje koja se dokazala kao izrazito utjecajna u daljnjoj etici. Bio je i sentimentalist koji je smatrao da je etika više temeljena na osjećajima nego na apstraktnim moralnim principima. Hume je i istraživao normativni je-mora problem. Držao je notorno dvosmislene poglede o kršćanstvu, ali slavno osporio teleološki argument u svojim ''Dijalozima glede prirodne religije'' (1779).

Kant je kreditirao Humea za buđenje iz svojeg "dogmatičnog drijemeža", a Hume se dokazao izrazito utjecajnim na daljnju filozofiju, osobito na utilitarizam, logički pozitivizam, Williama Jamesa, filozofiju znanosti, ranu analitičku filozofiju, kognitivnu filozofiju i ostale pokrete i mislioce. Kognitivni znanstvenik i filozof Jerry Fodor proglasio je Humeovu Raspravu "dokumentom temeljcem kognitivne znanosti.", Slavan kao i prozni stilist, Hume je razvio esej kao književni žanr i bavio se sa suvremenim intelektualnim svjetionicima kao Jean-Jacques Rousseau, Adam Smith (koji je uvažio Humeov utjecaj na svoju ekonomsku i političku filozofiju), James Boswell, Joseph Butler i Thomas Reid. Hume ostaje jedan od divova zapadne filozofije. Omogućuje Wikipedia